Jump to content

Domaci WW2 front


Paja

Recommended Posts

Ovo ne razumem? Zlocin je boriti se protiv okupatora?

злочин је подићи револуцију и покренути грађански рат у окупираној држави.

MORTALIS HOMO AURA PER KHARONE SERVA

Style over subsistence

Crown of Light. Keeper of The Yoda Chamber. I&I, Righteous Army of One.

Link to comment
Share on other sites

Znaci ideja je ista, osloboditi se od okupatora, ali jedno je zlocin, a drugo nije.

Da se razumemo, ako mene pitas, ni jedno ni drugo ne bi trebalo biti zlocin. Isterati okupatora iz svoje avlije je plemenit cin, kako god da okrenes.

Nisam to znao, jbg.

Ali me sad zanima zasto je revolucija (tj menjanje drustvenog uredjenja) pod okupacijom zlocin ako se pritom zna da je to pocelo kao ustanak i ideja je bila da se defakto izbaci okupacioni faktor sa teritorije KJ.

"Odvajali se mi ili ne, mi smo vec odvojeni!" - Dj. Balasevic

Link to comment
Share on other sites

сереш...

окупирана држава има регуларну војску која се бори против окупатора. формирање нове, револуционарне војске, која ће, поред окупатора да се бори и за власт у ослобођеној земљи је злочин.

и није почело као "устанак против окупатора", први устанак је дигао Равногорски покрет, а комунисти су чекали Барбаросу, јер су пре тога Стаца и Хића били другари. по почетку Барбаросе, и они се укључују у борбу, али не на страни народа и краља, већ за рачун Коминтерне. како су комесари то представили народу, то је друга ствар.

у Карађорђевом случају, не можемо да кажемо да смо имали легитимне наследнике царске војске, већ нисмо имали ништа и дигао се народ, под вождом, за ослобођење. ситуација би била слична да је рецимо Милош, у време Карађорђевог устанка, покренуо династичку борбу за престо још неослобођене земље. и то би био злочин.

MORTALIS HOMO AURA PER KHARONE SERVA

Style over subsistence

Crown of Light. Keeper of The Yoda Chamber. I&I, Righteous Army of One.

Link to comment
Share on other sites

Video sam mu tada u očima da je znao da je smrt mogla da ga pokupi samo da je htela..

мени су оба деда нерадо причала о рату.

мамин отац је споменичар са Кордуна, татин отац је приступио партизанима у Полимљу 1943ће. наравно да ме је највише интересовало да ли су убили неког Немца. међутим, испада да су заиста врло мало виђали Немце. углавном су се клали са усташама и балистима. сазнао сам из прича дединих (татин отац) сабораца да је деда у рату био врло храбар човек. био је извиђач. једна прича каже да је само са ножем појурио једног Немца у неку шуму и да се кроз сат времена вратио са новим чизмама и шмајсером, опасачем и опремом. он о томе никад није причао, а верујем да је оваквих прича било много више. такође је потресна прича како су нам кућу спалили балисти 1943ће кад су нагрнули из правца Плава. деду су на носилима изнели из куће јер је био непокретан због туберкулозе. кад је оздравио отишао је да им се најебе мајке и најебао им се мајке. још једна прича, коју је он причао се тицала самог почетка рата. имао је 19 година, и повлачио се са другарима из Славоније ка Андријевици Подрињем, јер је у Славонији служио војни рок. месецима су опрезно ступали кроз непријатељску територију покушавајући да се докопају домова. наравно да су га његови отписали и кад се крајем лета појавио кући нису могли да верују од среће. једна друга прича каже да су Шиптари ухапсили да ли његовог оца или малолетнну браћу приликом једне рације, па је мајка са сестрама ишла да моли и љуби ноге шиптарском поглавици у варош да јој врати нејач. деда је направио заседу, без знања мајке и сестара, тад је већ био партизан, спреман да бомбама побије све уколико види да су мајку и сестре заробили Шиптари. мени је и дан данас то најпотреснија истинита прича коју сам чуо.

други деда се клао искључиво са усташама. једном ми је испричао да је италијанска граната погодила јарам са два вочића и није експлодирала, већ је јарам вочићима откинуо главе од силине ударца. сељак, власник тих вочића је дао да се од вочића направи супа за партизане. ето ти сећања из рата. неочекивана гозба. друга прича је испричана на моје инсистирање да ми каже да ли је убио Немца. причао је да су он и његов друг напредовали неком косином у некој борби гурајући цигле испред глава и да је један рафал распршио њихове цигле. обојица су дигли пушке, и опалили и убили једног усташу, каже да није сигуран да ли је он или тај друг убио усташу. опет, приче његових ратних другова су много занимљивије. и он је био познат по храбрости, како тад није имао деце, а био је међу најстаријима (1909то годиште) у јединици, непрекидно се пријављивао за све најопасније задатке. кажу да га метак није хтео, падали су око њега многи, он је увек остајао жив. учио ме је шаху на једној прастарој табли са фигурама која је била ратни плен из усташког бункера. каже да кад је ушао да су сви били већ мртви. никад, али НИКАД није рекао колико је усташа и Немаца побио. мислим да га разумем.

отац је само питао свог оца, само једном да ли се огрешио у рату. он је рекао да никад није убио жену, дете или цивила. само тад је питан и никад више. ја не дугујем ничију крв, Богу хвала и то је једино што ми је важно.

покој њиховим херојским душама и слава им.

едит:

мајчин отац је после рата писао ратна сећања, у форми мемоара. цео рукопис је спалио из револта када је видео како око њега у ЈНА напредују домобрани и усташе, кад је схватио да у тим писанијама спомиње као непријатеље оне који су постали другови после рата. спаљивање тог рукописа је велики губитак, многе истине је однео са собом у гроб.

Edited by Debeli

MORTALIS HOMO AURA PER KHARONE SERVA

Style over subsistence

Crown of Light. Keeper of The Yoda Chamber. I&I, Righteous Army of One.

Link to comment
Share on other sites

сереш...

окупирана држава има регуларну војску која се бори против окупатора. формирање нове, револуционарне војске, која ће, поред окупатора да се бори и за власт у ослобођеној земљи је злочин.

и није почело као "устанак против окупатора", први устанак је дигао Равногорски покрет, а комунисти су чекали Барбаросу, јер су пре тога Стаца и Хића били другари. по почетку Барбаросе, и они се укључују у борбу, али не на страни народа и краља, већ за рачун Коминтерне. како су комесари то представили народу, то је друга ствар.

у Карађорђевом случају, не можемо да кажемо да смо имали легитимне наследнике царске војске, већ нисмо имали ништа и дигао се народ, под вождом, за ослобођење. ситуација би била слична да је рецимо Милош, у време Карађорђевог устанка, покренуо династичку борбу за престо још неослобођене земље. и то би био злочин.

U pravu si kad tako kazes, ali mi se cini kao da si sve jako pojednostavio. Regularna vojska je prestala da se bori, koliko ja znam, jer smo potpisali kapitulaciju, zar ne? A narodu nije bitno je l se boris za Kominternu ili kralja u Engleskoj sve dok je krajnji cilj oslobodjenje. I mozda su se najvisi cinovnici partizana borili za Kominternu, ali se narod svakako borio za narod. O tome ja pricam i ne bih nazivao partizane zlocincima.

"Odvajali se mi ili ne, mi smo vec odvojeni!" - Dj. Balasevic

Link to comment
Share on other sites

нисам партизане назвао злочинцима, него сам подизање комунистичке револуције и иницирање грађанског рата у окупираној земљи назвао злочином против Народа и Државе.

тачно да је потписана капитулација и да је краљ побегао (о краљевини такође немам високо мишљење, напротив, само покушавам да будем реалан и хладне главе да анализирам један од најболнијих и најмрачнијих периода у новијој српској историји - ради се о осетљивој теми о којој и даље јако мало знамо). ипак, пуковник Михајловић је одбио да се преда и наставио борбу, подижући устанак и улазећи у борбу са окупатором, а влада у изгнанству у Лондону га је именовала министром одбране Краљевине. и тако је било све док по договору Черчила и Стаљина Енглези нису притисли Петра да објави наредбу да се ЈВуО стави под команду Броза, што је растурило покрет и тад су почели најгори четнички злочини - у једној разбијеној војсци без перспективе, без команде и дисциплине, издатој од сопственог краља (краљ је пре тога издао и Народ којем је морао да служи - па Петров деда се повлачио кроз Албанију са војском)...

MORTALIS HOMO AURA PER KHARONE SERVA

Style over subsistence

Crown of Light. Keeper of The Yoda Chamber. I&I, Righteous Army of One.

Link to comment
Share on other sites

Sav taj spektar okolnosti je doprineo da logicna revolucija svega bude okupljanje boraca pod patronatom tadasnje KPJ. Svi dogadjaji koji su kasnije usledili su bili protiv partizana i komunista.

Cetnici su stali na stranu okupatora u zajednickom pokusaju da se obracunaju sa ustanicima tj komunistima i kolebljivcima.

Edited by mige
Link to comment
Share on other sites

и није почело као "устанак против окупатора", први устанак је дигао Равногорски покрет, а комунисти су чекали Барбаросу, јер су пре тога Стаца и Хића били другари. по почетку Барбаросе, и они се укључују у борбу, али не на страни народа и краља, већ за рачун Коминтерне. како су комесари то представили народу, то је друга ствар.

ovo je jedna od kljucnih stvari koja renderuje vase komunjarske argumente ivalidnim! :D

srpskivojnik-3.jpg

Link to comment
Share on other sites

нисам партизане назвао злочинцима, него сам подизање комунистичке револуције и иницирање грађанског рата у окупираној земљи назвао злочином против Народа и Државе.

тачно да је потписана капитулација и да је краљ побегао (о краљевини такође немам високо мишљење, напротив, само покушавам да будем реалан и хладне главе да анализирам један од најболнијих и најмрачнијих периода у новијој српској историји - ради се о осетљивој теми о којој и даље јако мало знамо). ипак, пуковник Михајловић је одбио да се преда и наставио борбу, подижући устанак и улазећи у борбу са окупатором, а влада у изгнанству у Лондону га је именовала министром одбране Краљевине. и тако је било све док по договору Черчила и Стаљина Енглези нису притисли Петра да објави наредбу да се ЈВуО стави под команду Броза, што је растурило покрет и тад су почели најгори четнички злочини - у једној разбијеној војсци без перспективе, без команде и дисциплине, издатој од сопственог краља (краљ је пре тога издао и Народ којем је морао да служи - па Петров деда се повлачио кроз Албанију са војском)...

Podizanje komunisticke revolucije i iniciranje gradjanskog rata?

Aj ovo prvo nekako i da progutam sa dosta vode ali iniciranje gradjanskog rata? Debeli, bas ga natezes mesajuci posledicu sa uzrokom - a taj "zlocin" je u rangu omg lol argumenta. Slicno kao sto bi izvrsenje smrtne kazne nazvao ubistvo i samim time zlocinom koji je kaznjiv.

Link to comment
Share on other sites

  • 4 weeks later...

zar nisu komunisti u beogradu pokrenuli akciju bez znanja i odobrenja tita koji je tad bio u zagrebu i koji je izpizdeo zbog toga

nakon svega toga je tito svu svoju konkurenciju u partiji eliminisao, a to su u glavnom bili srbi

u partizanima nisu bili samo komunisti

pukovnik mihajlovic ... sa njeogovom vladom u izgnanstvu koja je iznela svo zlato iz rezervi, jedan manji deo prebacila u london a drugi u ameriku... jel teba da se spomene da nikada nista nije vraceno, a da su ameri naplatili tim zlatom njihovu pomoc za vreme ww2 (koja je naravno bila debelo preplacena 3 - 4 puta)

ne zna se ko je bio nesposobniji u celoj toj prici

fallout_table.gif

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

Nekadašnji agent američke Vojne obaveštajne službe Džordž Vujnović (96), koji je bio jedan od glavnih stratega prebacivanja više od 500 američkih pilota koje su četničke snage 1944. godine spasle od zarobljavanja u Srbiji, preminuo je u Kvinsu.

239635_dzordz_ff.jpg

http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/319762/Preminuo-Dzordz-Vujnovic-organizator-akcije-Haljard

Večna mu slava.

Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...
  • 2 weeks later...

O zločinima komunista tokom i posle Drugog svetskog rata, u postkomunističkim zemljama, počelo je da se govori kada je pao Berlinski zid, 1989. godine. Novoformirane demokratske vlade otvarale su tajne dosijee, otkopavale masovne grobnice, pravile popise žrtava i dostojno ih sahranjivale. Od bivših jugoslovenskih republika najpre se oglasila Slovenija, otkopavajući masovne grobnice žrtava komunista. Onda je tajne arhive otvorila i Hrvatska, objavljujući dokumenta o poratnim likvidacijama u Zagrebu, da bi 31. marta Zagreb povukao prvi korak rapisujući međunarodnu poternicu za 86-godišnjim Simom Dubajićem, nekadašnjim Titovim majorom, kojeg terete za ubistvo 13.000 ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu 1945. godine.

Tako je ironijom sudbine Hrvatska postala prva zemlja bivše Jugoslavije koja je raspisala poternicu za jednim partizanom. Ironijom sudbine jer su komunisti posle rata najveće čistke pravili u Srbiji, gde to pitanje nikad nije došlo na dnevni red.

Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida partizani su tabu tema u Srbiji. Sve krivične prijave podnete protiv komunista do sada su odbijene, zabranjeno je otkopavanje bezbrojnih masovnih grobnica, dok pristup dobro čuvanim dokumentima zavisi isključivo od snalažljivosti pojedinih entuzijasta.

A, takav slučaj postoji još samo u Rusiji, gde milioni nevino pobijenih ljudi posle rušenja društvenog poretka još nisu izbrojani, iako su nedvosmisleno pokazali dve stvari: prvo, jednom pokrenuti talas masovnih zločina ne zaustavlja se činom osvajanja vlasti, i drugo, pre ili kasnije komunisti počinju da se ubijaju i međusobno.

Tako je Staljin poubijao gotovo celu garnituru Lenjinovih revolucionara, da bi se potom okrenuo i protiv svojih saradnika. U zloglasnim staljinističkim čistkama ubijeno je i više od 100 jugoslovenskih komunista - mnogo više nego što ih je u Kraljevini Jugoslaviji ubila Žandarmerija. Nestajali su Srbi da bi na njihovo mesto bili postavljani Hrvati i Slovenci.

Od 20 članova poslednjeg predratnog Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Moskvi je 1937. godine likvidirano njih 19. Saučesnik u ovim ubistvima bio je poslednji, dvadeseti član Centralnog komiteta - Josip Broz Tito. On je tada postavljen na čelo KPJ, gde je nastavio da primenjuje oprobani staljinistički metod: likvidirati sve stvarne i potencijalne neprijatelje, počev od onih u svojoj blizini.

U izraz „klasni neprijatelj", po direktivi Kominterne, od 9. maja 1941. potpale su dve grupe ljudi: članovi ideološkog pokreta nacionalističkog ili verskog karaktera, sveštenici, članovi policije, oficiri, diplomatski i građanski službenici ukoliko odbiju da se svrstaju na stranu revolucionarnih snaga, kao i svi članovi vladajuće dinastije i svako lice za koje se zna da se aktivno protivilo pripremama ili izvršenju revolucije...

„Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo" - Slobodan Penezić Krcun, prva izjava u oslobođenom Beogradu

Direktiva je, dakle, zahtevala ubistva širokog kruga ljudi, što je uskoro počelo da se sprovodi u delo. Najpre u Srbiji. I najpre po srpskim varošima i selima. I opet je upotrebljen poznati recept sa slanjem Lenjina da diže revoluciju i razbija sistem „iznutra".

Očekujući otpor Srba, 1941. godine u Srbiju stiže 400 profesionalnih revolucionara, pronađenih u okupiranim evropskim zemljama, gde su se sklonili posle poraza u Španskom građanskom ratu. Na čelu je Josip Broz Tito. Pošto se pokazalo da 400 revolucionara nije dovoljna brojka, oni su potražili saveznike u robijašima odbeglim iz zatvora tokom aprilskom sloma. Tako se u partizanima našao i najpoznatiji kriminalac u zemlji Draža Gligorijević, koji je aprila 1941. čekao izvršenje smrtne kazne, zatim zloglasni razbojnik sa Kosmaja Milosav Živanović Čaruga, Aleksandar Živaljević Coja, zvani Coja prvoborac, iz Kragujevca i mnogi drugi.

Teorija i praksa dolaze prvi put masovno do izražaja u Užicu, jedinom većem mestu iz kog su se Nemci povukli bez borbe, 21. septembra 1941. Nemci su predali Užice Žandarmeriji i Pećančevim četnicima koji, videvši da dolaze komunisti, pozivaju najviđenije građane da proglase mobilizaciju. Ovi, pak, nameću odluku da se grad preda bez borbe, s obrazloženjem: „Da vidimo šta i ova naša deca hoće". Već 1. oktobra komandant Užičkog partizanskog odreda, Dušan Jerković, izdaje proglas: „Glavni cilj naše borbe jeste uništenje naših klasnih neprijatelja". Uskoro u grad dolaze sve komunističke strukture. Bogate, ugledne i nepokorne građane komunisti masovno hapse i streljaju iznad kasarne u Krčagovu. Jedan od glavnih egzekutora, Vladan Mićić iz Požege, svedočio je posle da su ubili preko 400 osoba.

„Neke sam ubio i maljevima", rekao je. Poslednja grupa od 50 uhapšenika, a među njima i akademski slikar Mihailo Milovanović, ubijena je u noći između 27. i 28. novembra, uoči povlačenja iz Užica.

Stravičnu sliku komunisti su ostavili i u Čačku. U podrumima katastarske uprave i sokolskog doma pronađeni su leševi bez glave, dok su u podrumu ispod sreskog načelstva nađeni ljudske oči i prosut mozak. Nemački izveštaji javljali su o klanju žrtava, a nedićevski o ubijanju sekirama. Glavni egzekutor bio je Milan Bata Janković, koji je simbolično nosio crvenu rukavicu bez prstiju, na levoj ruci, a ubijao je čekićem. Komunisti su pedesetih godina sakupljali potpise da se Janković proglasi za narodnog heroja, ali su odustali jer bi to ipak bilo previše. Ali, postavili su mu bistu, koju su Čačani prvom prilikom sklonili. Milan je bio rođeni brat Milke Minić, supruge jednog od vodećih komunista Miloša Minića, dok je drugi rođeni brat, Dušan, tokom rata bio korektor u jednom listu u Beogradu. To je bio razlog da ga posle rata streljaju. Kada su mu drugi uhapšenici u ćeliji rekli da će sigurno preživeti, zbog sestre i šuraka, on je odgovorio: ''Naprotiv, ja ću prvi biti streljan!''

Masovna ubistva građana u Užicu, Čačku i drugim mestima gde su 1941. uspostavili vlast, komunisti su nazivali „drugom fazom revolucije", u kojoj, prema teoriji, „treba da se izvrši definitivni obračun sa klasnim neprijateljem". Pod „prvom fazom revolucije" oni podrazumevaju osvajanje vlasti svim sredstvima, a pod „drugom fazom" učvršćivanje vlasti, pre svega likvidacijom stvarnih i potencijalnih neprijatelja njihove stranke. Tu „drugu fazu" počeli su da sprovode u novim oblastima koje su osvojili: u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori.

Na osnovu Titovih naređenja, komunistički preki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. „Ova presuda je izvršna i protivu iste nema mjesta žalbe", pisao je Sava Kovačević, predsednik Prekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda. Od 19 optuženih na ovom procesu osmoro je osuđeno na smrt, uz uobičajenu konfiskaciju imovine. Od ovih osmoro petoro su bili rođaci Save Kovačevića: Novica, Blažo, Marko, Mirko i Petar Kovačević. Prvooptuženi Novica Kovačević pre rata je bio sudija, dok je njegov rođak Sava Kovačević bio krijumčar duvana.

„Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali" J. B. Tito deset dana po zauzimanju Beograda

Po zlu najčuveniji zločin u Crnoj Gori komunisti su počinili na Badnji dan 1942. godine (a i inače su voleli da ubijaju na velike srpske i pravoslavne praznike). U kolašinskom Lugu, na desnoj obali Tare, nad telima 240 unakaženih građana razapeli su lešinu psa na daskama u obliku krsta. Zatim su na jednoj dasci napisali: „Ovo je pasje groblje". Svedok, koji je posle nekoliko meseci posmatrao otkopavanje žrtava „pasjeg groblja", piše:

„Pred jezivim prizorom nemo stojimo svi, naročito rodbina. Ona ne može da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno unakaženi i bez pojedinih delova tela. Ruke i noge su im polomljene; zubi povađeni grubim kleštima još dok su bili živi; lobanje su im razmrskane drvenim maljevima, čije su udarce čuli stanovnici najbližih kuća one svete noći uoči Božića..."

Najobimniji rad o komunističkim zločinima u Hercegovini, dvotomnu knjigu „Krvavo kolo hercegovačko 1941-1942", objavio je bivši hercegovački partizan i visoki oficir Titove armije, dr Savo Skoko. Mnogobrojna dokumenta Skoko je upotpunio svedočenjima partizana očevidaca događaja. On piše da su J. B. Tita i njegov Centralni komitet na novi talas zločina naročito inspirisali uspesi Crvene armije pod Moskvom i Staljinov govor na proslavi godišnjice Oktobarske revolucije. U prvoj polovini decembra 1941. godine oni su procenili da je došlo vreme za uspostavljanje ''diktature proletarijata'', kao ''zakonom neograničene i na nasilju osnovane vladavine proletarijata nad buržoazijom''.

U prve velike zločine komunista u Hercegovini spada ubistvo trojice kaluđera u manastiru Duži, 23. decembra 1941. Bili su to stari ruski kaluđeri, izbegli posle 1917. godine od boljševičkog terora. Zločini se umnožavaju posle 4. januara 1942, kada je u Hercegovinu upućen Savo Kovačević sa delom Nikšićkog partizanskog odreda. Bilo je pritužbi da su hercegovački komunisti „meki" u obračunu sa klasnim neprijateljem, pa je vrh partije smatrao da će im koristiti osoba koja je upravo osudila na smrt petoro svojih rođaka. Kovačevićeva desna ruka bio je još jedan „narodni heroj" Petar Drapšin.

U zločinima je prednjačio 1. udarni bataljon, specijalno osnovan za ovu namenu. Za komandanta je postavljen Vlado Šegrt, a u štabu su bili Savo Kovačević, Ljubo Kovačević i Milija Stanišić. Dan po osnivanju ove jedinice, sekretar Okružnog komiteta KPJ za severnu Hercegovinu, Miro Popara, donosi zaključke sa savetovanja Vrhovnog štaba i Centralnog komiteta u Ivančićima, o ''beskompromisnoj borbi protiv 'petokolonaša' srpske nacionalnosti''.

Već 30/31. januara Preki vojni sud 1. bataljona osuđuje na smrt 16 „najistaknutijih razbijača narodnooslobodilačke borbe" u Dabarskoj vili. Četvorica su streljana, a ostalima je kazna izrečena uslovno na godinu dana. Pod neposrednom komandom Save Kovačevića i Petra Drapšina, partizani su 27. februara pod uobičajenim lažnim optužbama na Radačkom brijegu streljali 21 seljaka. Posle „užasno surovog" nastupa i streljanja pred velikim narodnim zborom, partizani su, piše Skoko, oko ubijenih zaigrali kolo.

Jedan od najmonstruoznijih zločina odigrao se tokom 3. i 4. marta u Golobrđu, na Divljakuši i u Mekoj Grudi, kada partizani streljaju 41 osobu. U Lastvi su streljali braću Petra i Ivana Saičića, kojima su kao otežavajuću okolnost uzeli što su bili dobrovoljci na Solunskom frontu. U selu Brajićevići streljali su 12 starijih ljudi. Posle obilnog ručka, pred masom sveta, Drapšin je uperio pištolj u Milana Zirojevića, rekavši: „Ovoga gađam u oko". Ipak je promašio, pa je nesrećnika, koji je govorio da ništa nije kriv, dotukao partizan Slavko Kocka. Utom je rodbina osuđenih, do tada u neverici, stala da leleče, dok su partizani započeli pesmu i šenlučenje, terajući rodbinu da im se pridruži. „Ta stravična mešavina pesme i leleka ostavljala je poražavajući utisak na sve prisutne, izuzimajući organizatore i izvršioce tog groznog čina", piše u svojim sećanjima Savo Skoko.

Partizansko kolo, nad još toplim leševima (bukvalno), vilo se i u Jasenku. Drapšin je tu izjavio: „Moramo ubijati i nevine zajedno sa kvislinzima da ne bi nas oni ubijali". Na igrankama oko ubijenih u selima Mala i Velika Gareva i Dobrelje partizani su pevali svoju novu pesmu: ''Što ne valja ubićemo, komunizam širićemo''. U Dobreljima su streljali dva starca i jednog 13-godišnjeg dečaka, Obrena Nikolića.

Drapšina, potonjeg komandanta jedne od komunističkih armija, Savo Skoko opisuje kao „psihički nestabilnu ličnost", uz napomenu da se ova nestabilnost „graničila sa ludilom". Neposredno posle rata, u trenucima psihičkog rastrojstva, Drapšin je izvršio samoubistvo, što su komunisti, kao i njegove zločine, decenijama skrivali.

Za Pavla Kovačevića, partijskog rukovodioca Operativnog štaba za Hercegovinu, Skoko kaže da je bio još gori i da se njegov ekstremizam graničio „sa nekom vrstom mentalne poremećenosti". Kovačević je lično učestvovao u suđenju i ubistvu svog oca Petra, 8. marta 1942. u Grahovu. Kada mu je sutradan u kancelariju došla majka i pitala da li može videti muža, sin joj je hladnokrvno odgovorio: „Ne možeš, ubili smo ga noćas".

Samo u zborniku dokumenata Nedićeve uprave, koja su sami komunisti odabrali i objavili 1965. godine, navedeno je oko 1.000 imena njihovih žrtava (civila) u „Nedićevoj Srbiji", pre jeseni 1944. godine. Samo jedna dopuna spiska žrtava komunizma iz 1941. godine sadrži 76 imena zemljoradnika, činovnika, domaćica, sveštenika, zanatlija. Nedićeve vlasti nastavile su da beleže ubistva i narednih godina. Avgusta 1942. godine nedićevci su evidentirali 18 slučajeva ubistava civila. Na primer: „Trećeg avgusta u selu Negrišori (Guča) ubijen je od strane partizana Milomir Davidović, koji je ranije bio u partizanskim redovima, pa je odrekao saradnju komunistima". Ili: „Tridesetog avgusta od strane komunista ubijen je u Stragarima (srez Orašački) Miron Đurić, arhimandrit".

Novi veliki talas zločina pokreće se krajem 1943, kada su partizani otpočeli sa pokušajima povratka u Srbiju. Među najzverskijim bila je likvidacija porodice Radić u selu Mali Požarevac, koju su izvršili partizani iz Kosmajskog odreda, pod komandom Marka Nikezića. Stradali su glava porodice Nikola, njegova žena Novka, sinovi Živorad i Milorad i snaja Mileva (Živoradova žena). U ovom selu ubili su ukupno 34 osobe, u obližnjem Malom Popoviću 22, itd. Lakoću s kojom su ubijali vidimo i u dnevniku 1. čete Kosmajskog odreda: „Rad u četi: Čitanje 'Proletera' sa diskusijom. Brijanje. Uveče je četa izvršila likvidaciju jedne izdajnice iz Kusatka", zapisano je za 20. jul 1943. A ovo je zapis za 21. jul: „...Individualno čitanje. Uveče četa je izvršila likvidaciju jednog narodnog izdajnika u Kusatku".

A, onda je stiglo oslobođenje... Prava prilika za izvođenje „druge faze revolucije" ukazala se, iza tenkova Crvene armije, oktobra 1944. godine. U oduševljenju što su se dočepali glavnog grada, komunisti su se teško obuzdavali u javnim istupima. „Srbiji nije dovoljno pušteno krvi", rekao je Milovan Đilas u prvoj izjavi iz „oslobođenog" Beograda. „Srbija nema čemu da se nada. Za nju neće biti milosti", rekao je J. B. Tito u govoru na Banjici novembra meseca. Prva izjava „poludivljeg" Slobodana Penezića Krcuna, kako ga naziva pisac knjige „Na strašnom sudu" dr Radoje Vukčević, glasila je: „Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo".

Ovakav nastup komunista u Srbiji potvrđuju i hrvatski izvori. Prema izjavi Dušana Bilandžića, na sednici Politbiroa Komunističke partije deset dana po zauzimanju Beograda J. B. Tito je rekao: „Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali". (Bilandžić je zabeležio i Titovu izjavu iz 1974, povodom optužbi da novim ustavom Srbiju želi da svede na Beogradski pašaluk. „Pa to i hoću", rekao je.)

Stojan Pribićeveić izvestio je jedan američki list 27. januara 1945. godine da se „posle oslobođenja Beograda... čitavu nedelju dana civili nisu usuđivali da izađu na ulicu". Bila je to posledica strahovitog terora. Prema podacima američkog ministarstva vojske, komunisti su u Beogradu streljali „između 13.000 i 30.000 ljudi".

Mnogo godina kasnije, major OZNA Milan Trešnjić svedočio je da je u kvartu kojim je on komandovao ubijeno 800 civila. A Beograd je imao 16 kvartova. Kada su otkrivena dokumenta OZNA u Zagrebu, ispostavilo se da su komunisti više ljudi ubili u jednom beogradskom kvartu nego u celoj hrvatskoj prestonici.

Pripadnik KNOJ-a, Mija Petrović iz sela Badnjevac kod Kragujevca, stražario je šest meseci ispod Avale, gledajući kako OZNA svake noći strelja civile dovezene kamionima iz Beograda. Dovozili su ih oko 9-10 časova uveče, sakupljali ih u podrumima kuća beogradskih trgovaca sa leve strane kragujevačkog druma, a onda svlačili i izvodili na streljanje. „Slušao sam i plač i jauk tih žrtava dok su ih ti beogradski oznaši tukli, rukama, nogama i kundacima, jer su se oni jedva kretali, a jaka zima, oni jadnici goli", svedočio je Petrović. On je takođe pokazao masovnu grobnicu, odnosno nekadašnji nemački rov za stojeći stav dug oko kilometar i po, od skretanja za Ralju prema Beogradu, tik iznad druma. Kako je koja grupa streljana, rov je zatrpavan, a i danas se vide kasnije nastala ulegnuća. „Za onih šest meseci dok sam ja bio po stražama, verujem da je pobijeno najmanje 10.000. A koliko je u novembru i decembru, pa i u oktobru 1944. postreljano, ne znam, ali sam slušao od drugih da su za ta dva-tri meseca streljali masovnije", kaže Mija Petrović.

Druga masovna grobnica nalazi se u negdašnjim Belimarkovićevim voćnjacima na Banjici. Ovde je tokom rata bilo najveće nemačko podzemno skladište benzina na Balkanu. Komunisti su celo skladište napunili leševima, pa su pored kopali nove masovne grobnice, kao i u Lisičjem potoku, u Železničkoj koloniji i na mnogim drugim mestima. Istovremeno, koncentracioni logor na Banjici nije prestao da radi, samo je promenio čuvare.

Sudbinu prestonice, u odgovarajućoj srazmeri, doživeli su i svi drugi gradovi u Srbiji. U Nišu, zloglasni koncentracioni logor na Bubnju nastavio je da radi. Nišlije i meštani okolnih sela i varošica ubijani su na brdu Bubanj, iza zidina Kaznenog zavoda, kao i na mestima gde su danas teniski tereni i rov iza tvrđave. Jedno od najvećih stratišta bilo je u selu Krupac kod Aleksinca, gde su seljaci, mnogo godina kasnije, prilikom oranja otkopavali ljudske kosti. Prema minimalnoj proceni istoričara Aleksandra Dinčića, u Aleksincu i okolini komunisti su ubili preko 600 osoba.

Zasad najdetaljniji popis žrtava komunista sačinili su istoričari Goran Davidović i Miloš Timotijević za čačanski kraj. Sakupili su imena 1.341 žrtve, s tim što za 735 osoba nije bilo moguće utvrditi od koga su stradale, ali pouzdano se zna da je reč o protivnicima komunizma. Ovde treba dodati još preko 1.000 mladića koje su komunisti nasilno mobilisali i smišljeno odvodili pred nemačke cevi na Sremskom i drugim frontovima toga doba. Inicijativa da se otkopa jedna od masovnih grobnica, na pomoćnom igralištu FK ''Borac'', uvek je propadala.

U Kragujevcu, komunisti su najviše ubijali u Kapislani, u krugu vojne fabrike, a imali su i logor na Metinom brdu, takođe preuzet od nacista. U Kruševcu postoji čak i toponim Madžino groblje, prema imenu jednog komuniste. U Užicu, krajem 1944. i početkom 1945, ubijali su u Skojevskom parku na brdu Pora, u Krčagovu, gde je danas gradska bolnica, u Starom gradu (danas: Terazije), kao i u tranšejama iznad Carine. U Valjevu su ubijali na brdu Krušik, ispod kasarne Petog puka. Žrtve leskovačkog kraja ubijane su u okolnim selima, najviše u Slavniku, gde je postojao i logor. U Gornjem Milanovcu, mnogi „narodni neprijatelji" izdahnuli su pod mukama u zgradi starog suda, gde je bila glavna tamnica. U samom gradu egzekucije su bile na mestu zvanom Groblje. U Resavi svake noći su bila streljanja kraj druma Svilajnac - Crkvenac, a masovna grobnica postoji i u Rasadniku. Masovne grobnice u Jagodini nalaze se u bagremaru kraj puta za Rakitovo, u bagremaru Mike Mladenovića i na Konjskom groblju, koje se i danas zove Strelište, a u Zaječaru na brdu Kraljevica, kraj puta za selo Vražogrnac, u potoku Zmijanac, u jarugama prema Boljevcu, na obalama Timoka, u šumi pored Tupižnice...

Kao strelište u Šapcu poslužila je stara tvrđava, dok je u Požarevcu najviše nevinih građana palo kraj starog petrovačkog puta.

Jedna od današnjih opština sa najvećim brojem žrtava komunizma je Aranđelovac. Istraživač Rade Glavaš sakupio je više od 500 imena ubijenih, koja će uskoro biti objavljena u njegovoj knjizi. Kompletan popis postoji i za opštinu Sopot, koji sadrži 202 imena ubijenih od komunista.

U Novom Sadu komunisti su ubijali „narodne neprijatelje" u Rajinoj šumi, a u Banatu najviše u Deliblatskoj peščari. Na Kosmetu, najviše u Kosovskoj Mitrovici, a postojao je i logor kraj manastira Visoki Dečani, u kome su kosti ostavljali „kulaci" iz cele Srbije.

Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...

поздрав,

да ли зна неко где могу да скинем/набавим документарну серију "Линк"?

снимљена је 1996. године, била је приказивана на ртс-у пре можда пар недеља...

иначе, на јутјубу је окачена серија о WWI, а серију о WWII нисам могао да нађем

Link to comment
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...